DUSA JE TA KOJA OSJECA
Covijek je kao stabljika krhka
koju sibaju kise i nose poplave zivota
pa mu nedostaje ljubavi i zdravlja,
a nedostatak ljubavi i srce i dusu rastavlja.
Covijek srca ranjena i duse prevarene
cesto biva sam i ostavljen,
opustosen i skrsen
ko kalemi nakon oluje i mraza.
Kad covijek poklekne mora da zna,
da ima nesto sto ga podize,
to je dusa sto mu je Stvoritelj udahnuo
onoga trena kada ga ozivio u utrobi majcinoj.
A dusa ce se smirena opet
Allahu dz.s. vratiti na kraju zivota
koji covijek provede na ovome dunjaluku.
Na taj nacin Svemoguci je covijeka darovao
i dusu mu dao, a ona na sve je otporna,
na sve sto covijeka napada i tijelo i um,
a to je podlozno da se umori i da smrt dozivi.
Dusa je ta koja osjeca,a ne vidi,
ona prepoznaje rijeci Bozije,
ona ih prevodi na jezike kojima vjernici govore,
a oni koji su u snu dubokom
ona je kao budilnik,ona ih prene.
